Stari Vodovod
Od prvih naseljavanja mostarske kotline postojao je problem snabdjevanja vodom i stanovništvo je bilo prinuđeno graditi čatrnje, od kojih su neke bile sačuvane sve do Drugog svjetskog rata. Stanovništvo koje se naseljavalo uz obalu Neretve nije imalo taj problem jer se snabdjevalo vodom iz rijeke pomoću čekrka, naprave za crpljenje vode. Putopisac Evlija Čelebija navodi da su na tri mjesta u Mostaru postojale naprave za crpljenje vode iz Neretve. U vrijeme visokih vodostaja i zamućenja Neretve ova voda je postajala neupotrebljiva za piće.
Kako navode mnogobrojni izvori, nad Carinom u dnu Bijelog Polja postojao je izvor Djevojačka voda, nazvan po djevojci koja je o svom trošku vodu sa izvora skupila u kanal, dovela do javnog puta i putnicima pružila dobročinstvo, živu vodu. Poznato je također da izvor Djevojačka voda nije snabdijevao samo česmu na javnom putu, nego i dio grada.
Prema putopisima objavljenim davne 1890. godine, za vrijeme turske vlasti grad Mostar je imao dva vodovoda. Jedan vodovod je dolazio iz doline Radobolje i imao je u početku 60 mjesta za oticanje. Snabdjevao je vodom zapadnu, a dijelom i istočnu obalu rijeke Neretve.
Drugi vodovod išao je od Djevojačkih voda u Bijelom Polju i nakon kratkog vremena sa ovog vodovoda presušilo je 15 oticanja.
Za vrijeme turske vladavine gradili su se objekti za vodosnabdjevanje, ali se nije poklanjala dovoljna pažnja njihovom održavanju. Vremenom je vode bilo sve manje i bila je lošijeg kvaliteta. Tada je izgrađen kanal Mala Radobolja. To je rukavac koji se kod Pijeska u Zahumu odvaja od osnovnog korita rijeke Radobolje. Na tom mjestu Radobolja naglo skreće udesno i istovremeno gubi dosadašnju visinu. Umjetno izgrađeni kanal nastavlja svoj tok prema istoku u blagom padu, što je osnova cijelog poduhvata njegove izgradnje, u skoro idealno pravoj liniji. Na ovaj način izvođač radova na kanalu uspio je dovesti čistu vodu Radobolje odmah pred Starim mostom, na koti koja je u odnosu na prirodno ušće Radobolje odmah ispod Starog mosta viša za oko 25 m pri ljetnom vodostaju.
Istovremeno pred samim Starim mostom visina vode u kanalu je neznatno ispod visine gazišta na prilazu Starom mostu. Prilikom traženja odobrenja za gradnju kamenog mosta preko Neretve (Starog mosta) jedan od mostarskih dobrotvora je zatražio odobrenje da prevede vodu za piće s desne strane na lijevu stranu Neretve. Ovo upućuje na zaključak da je još prije otpočinjanja radova na Starom mostu 1557. Godine već bio izgrađen kanal Mala Radobolja.
Prema zapisima u periodu od 1610. do 1650. godine izgrađen je vodovod od drvenih cijevi, a zahvat je izveden na vrhu Šemovca na koti 62,20 m.n.m. Na ovom mjestu je izgrađen, odmah ispod kanala Mala Radobolja, rezervoar u kojem se sakupljala voda pri maloj potrošnji da bi se obezbjedila dovoljna količina vode u periodu veće potrošnje. Kasnije su izrađena još tri takva rezervoara.
U drugoj polovini 18. vijeka gradili su se šadrvani i česme u dijelovima grada koji se nisu mogli snabdjevati sa izvora Djevojačka voda niti sa zahvata na vrhu Šemovca. Slabo održavanje vodovodnih cijevi napravljenih od drveta i gline, uz zemljotrese koji nisu rijetka pojava u Mostaru, uzrokovalo je da su izgrađeni vodovodi povremeno bili van upotrebe. Popravke su finansirali imućni pojedinci.
U istoriji Mostara, spominje se podatak kako je grad Mostar prije nekoliko stotina godina po prvi put dobio vodu iz vodovoda, zahvaljujući jednom magarcu. Taj prvi vodovod počeo je graditi neki dobrotvor, koji je došao u Mostar, i imao želju da tu podigne vodovod. Posao je završio zahvaljujući svom magarcu, na kojemu je u Mostar dovezao tovar zlata. Dobrotvor je gradio dok je teklo zlata, a pošto posao nije bio priveden kraju, odlučio je prodati magarca. Kažu, da je tog istog magarca prodavao Mostarcima čak četrdeset puta. Oni su znajući zbog čega ga prodaje, davali novac i vraćali mu magarca nazad. Tako dobivenim novcem vodovod je mogao biti dovršen. Spomenik zaslužnom magarcu nije podignut tada, jer po vjerskim običajima nije bilo dopušteno podizanje spomenika ni ljudima ni životinjama, pa prema tome ni jednom magarcu, ali je ostao spomen zahvalnosti u srcima plemenitih ljudi. O ovom događaju davno je pisao mostarski pisac Ilija Jakovljević i napisao sljedeću rečenicu: „Jednom, kada progres jače zakroči i ovim krajem, Mostar će valjda dobiti i kameni ili mjedni spomenik svom Magarcu Dobrotvoru“. Pisac nije dočekao da vidi bronzani spomenik magarcu, koji i sada, usprkos svim mogućim dešavanjima, stoji kod Tržnice u Mostaru.
Sistematski način održavanja vodovoda otpočeo je tek nakon izgradnje savremenog vodovoda 1885. godine.